Trebaju li preporuke u životopisu?

Životopis se obično dovršava odozgo prema dolje, a posljednja odluka tiče se dna stranice. Stariji predlošci i životopisi koji su posljednji put ažurirani prije desetak godina često završavaju odjeljkom s naslovom Preporuke ili jednim retkom: „Preporuke na zahtjev“. Kandidat mora odlučiti hoće li odjeljak popuniti imenima i brojevima telefona, zadržati taj redak ili izbrisati oboje.

Za prijavu za posao u Sjedinjenim Američkim Državama odgovor je: izbrisati oboje. Poslodavci preporučitelje obično kontaktiraju na kraju postupka zapošljavanja, dugo nakon što je životopis odradio svoj posao, a imena traže kada ih zatrebaju. Popis tuđih kontaktnih podataka u fazi probira nikome ne pomaže, a redak koji ga obećava poslodavcu ne govori ništa što već nije pretpostavio.

Postoje iznimke: oglas koji traži preporuke, akademski CV i nekoliko zemalja u kojima je redak o preporučiteljima još uvijek uobičajen. U nastavku se opisuje gdje je ta konvencija danas, kada poslodavci provjeravaju preporuke i što s njima rade, gdje vrijede iznimke te kako pripremiti zaseban popis preporučitelja koji je zamijenio taj odjeljak.

Redak koji ništa ne govori

Ta fraza već dugo nestaje. Vodič za pisanje životopisa koji je 2009. objavio Bureau of Labor Statistics (američki Zavod za statistiku rada) već je opisao podjelu. Neki autori završavaju s „Preporuke na zahtjev“, stoji u njemu, dok drugi „pretpostavljaju da se dostupnost preporuka podrazumijeva i taj prostor koriste za važnije podatke“. Primjeri životopisa u samom vodiču još su sadržavali taj redak, iako je uz jedan bila otisnuta napomena: „Izjava se ponekad izostavlja“. O širem pitanju vodič je već tada bio odlučan: „Životopisi obično ne sadrže imena preporučitelja“.

Od tada je savjet postao stroži. Ured za karijere Sveučilišta Harvard vodi kratak popis onoga što u životopisu ne treba raditi, a jedna stavka ima samo dvije riječi: „Navoditi preporuke“. Kanadska vladina stranica za zapošljavanje savjetuje kandidatima da preporuke drže na zasebnom listu i daju ih „samo kada ih se izričito zatraži“.

Obrazloženje je kratko. Za svakog se kandidata pretpostavlja da može dati preporuke, pa se time nitko ne ističe. Sama imena stoje više. Tri preporučitelja s nazivima radnih mjesta i kontaktnim podacima zauzimaju šest do devet redaka, što je u životopisu od jedne stranice prostor za cijelu stavku o jednom poslu.

Popularni vodiči za pisanje životopisa često dodaju još dvije optužbe: da taj redak potiče diskriminaciju na temelju dobi i da blok s preporukama zbunjuje softver koji parsira životopise. Vodiči pregledani za ovaj članak nisu ni za jednu od tih tvrdnji ponudili istraživanje ni test. Jednostavniji prigovor, da se prostor može bolje iskoristiti, sasvim je dovoljan.

Kada poslodavci provjeravaju preporuke

Jači argument tiče se trenutka. Office of Personnel Management (OPM), ured koji određuje smjernice za zapošljavanje u američkoj saveznoj upravi, provjeru preporuka opisuje kao postupak koji se „obično provodi pri kraju postupka odabira“, nakon što se krug suzi na nekoliko kandidata. Workable, proizvođač softvera za praćenje kandidata, svojim klijentima daje isti savjet: provjeru preporuka provoditi „u završnoj fazi zapošljavanja, prije davanja ponude za posao“. Kanadski Job Bank to kaže iz perspektive kandidata: „Poslodavac traži preporuke samo ako ozbiljno razmišlja o tome da vas zaposli.“

Osoba koja životopis čita u fazi probira, dakle, odlučuje hoće li kandidata pozvati na razgovor i broj telefona bivšeg nadređenog joj ne treba. Kada ga netko doista zatreba, poslodavac je kandidata već upoznao i može ga jednostavno pitati.

Sama provjera formalnija je nego što mnogi kandidati očekuju. Prema OPM-u, preporuke se obično prikupljaju telefonom, u strukturiranom razgovoru koji traje oko 20 minuta po osobi, a preporučuje se kontaktirati najmanje tri osobe. Pitanja idu dalje od potvrđivanja datuma. U istraživanju koje je 2019. provela agencija za zapošljavanje Accountemps, u vlasništvu tvrtke Robert Half, više od 2.800 viših menadžera izjavilo je da od preporuke najviše žele uvid u kandidatove snage i slabosti (38 %), a zatim opis prijašnjih zaduženja (22 %).

Isti su menadžeri rekli da nakon provjere preporuka iz razmatranja uklanjaju otprilike trećinu kandidata (34 %), a kanadsko izdanje istraživanja, koje je obuhvatilo više od 600 viših menadžera, navodi 32 %. Riječ je o procjenama samih menadžera, iz istraživanja koje je naručila tvrtka koja prodaje usluge zapošljavanja, pa ih tako treba i čitati. Trezvenija procjena OPM-a jest da provjera preporuka uspjeh na poslu predviđa bolje od godina obrazovanja ili iskustva, a lošije od testova kognitivnih sposobnosti.

Postoji granica onoga što će preporučitelj reći. OPM napominje da „mnogi poslodavci odbijaju davati negativne informacije o bivšim zaposlenicima jer se boje tužbe za klevetu“, a u Britaniji vladine smjernice kažu da preporuka može biti kratka, „primjerice naziv radnog mjesta, plaća i razdoblje zaposlenja“. Ipak, preporuke imaju stvarnu težinu u konačnoj odluci. Razlog da ih se izostavi iz životopisa leži u tome kada se čitaju, a nema nikakve veze s tim jesu li važne.

Kada preporuke pripadaju u životopis

Pravilo popušta u četiri situacije.

Prva je poslodavac koji ih traži. Ako oglas kaže da se uz prijavu pošalju preporuke, pošaljite ih u traženom obliku. Često to znači upisati ih u obrazac za prijavu umjesto u životopis: vodič BLS-a preporuke navodi među standardnim poljima prijave za posao, uz zahtjev za „imena, brojeve telefona i adrese troje ili četvero ljudi koji su vas pristali preporučiti“. Kada oglas traži dokument, zasebna stranica iza životopisa bolje služi od odjeljka uguranog u njega.

Druga je akademska zajednica. Akademski CV slijedi drukčija pravila od životopisa, a Online Writing Lab Sveučilišta Purdue kandidatima poručuje da „trebaju uključiti i popis preporučitelja, bilo kao dio CV-a, bilo na zasebnoj stranici“.

Treća je prepoznatljivo ime. Vodič BLS-a priznao je da neki stručnjaci predlažu kršenje pravila „ako su imena prepoznatljiva u struci ili djelatnosti“. Preporuka nekoga koga osoba koja odlučuje o zapošljavanju već poznaje i cijeni nosi informaciju na način na koji je nepoznato ime ne nosi.

Četvrta je zemljopis. U Britaniji, Novom Zelandu i Australiji, gdje se osobe koje daju preporuke nazivaju referees, završni redak o njima još je prihvaćen, a na Novom Zelandu i preporučen. Savjeti su suzdržaniji nego što bi taj običaj dao naslutiti, a u Australiji su i sporni.

Čak i ondje gdje redak opstaje, imena često ne opstaju. Britanske i novozelandske smjernice „dostupno na zahtjev“ smatraju zadanom opcijom, a podaci o preporučiteljima daju se tek kada ih poslodavac zatraži.

Tinejdžer koji lokalnom poslodavcu predaje svoj prvi životopis poseban je slučaj, jer nema radne povijesti koju bi poslodavac mogao provjeriti. O tome govori vodič o prvom životopisu srednjoškolca.

Tuđi brojevi telefona

Odjeljak s preporukama jedini je dio životopisa sastavljen od tuđih podataka. National Careers Service, koji vodi britanska vlada, o tome govori bez okolišanja: „ne biste trebali stavljati tuđe kontaktne podatke u svoj CV.“ Životopis ne ostaje ondje kamo je poslan. Učitava se na portale za zapošljavanje, sprema u baze podataka poslodavaca i regruteri ga prosljeđuju dalje, a s njim putuje i broj mobitela bivšeg nadređenog. Prema britanskom zakonu o zaštiti podataka, informacija koja se odnosi na osobu koju je moguće identificirati, kao što je ime s brojem telefona, jest osobni podatak. Što god zakon u pojedinoj zemlji kaže, pristojnost je ista.

Drugi je problem kontrola. Kada su imena u životopisu, svatko tko ga ima može ih nazvati u bilo kojem trenutku. Prerani kontakt može zabrinjavati čak i kada poslodavac prvo pita. U jednoj raspravi na Blindu iz 2021. jedan je zaposlenik pitao je li normalno da startup traži preporuke prije slanja ponude, jer bi navođenje kolega značilo da im mora reći da traži posao. Nicka Corcodilosa, headhuntera koji godinama odgovara na pitanja čitatelja u svojoj kolumni Ask The Headhunter, 2011. su pitali zašto regruteri žele detaljne preporuke prije ikakvog sastanka. Odgovorio je da se slobodnim dijeljenjem preporuka iscrpljuju ljudi s popisa: „Vašim će preporučiteljima dosaditi pozivi.“ Godine 2020. otišao je i dalje: „Uobičajen je trik da regruter unaprijed zatraži preporuke“, napisao je, nakon čega se regruter navedenim osobama obraća u vezi s istim ili drugim poslom. Ponekad, dodao je, cilj uopće nije razgovor za posao.

Britanske poslodavce odvraća se od ranih provjera. Acas, javno tijelo koje savjetuje o praksi na radnom mjestu, poručuje im: „Najbolje je preporuku zatražiti u završnoj fazi postupka zapošljavanja, kada dajete ponudu za posao.“ Prije nego što se obrati sadašnjem poslodavcu, dodaje, poslodavac koji zapošljava treba imati kandidatovo dopuštenje i već dati uvjetnu ponudu. Američki zakoni su oskudniji. Poslodavac koji angažira vanjsku tvrtku za provjeru prošlosti kandidata mora dobiti kandidatovo pisano dopuštenje prema zakonu Fair Credit Reporting Act. To se pravilo odnosi na tvrtke za provjeru prošlosti, a smjernice Federal Trade Commissiona za kandidate ne govore o pozivima preporučiteljima koje poslodavac obavlja sam. Ovo su opće informacije, a ne pravni savjet.

Kada preporuke nisu u životopisu, kandidat ponovno odlučuje o trenutku. Imena se daju kada je poslodavac ozbiljan, preporučitelje se može upozoriti da im stiže poziv, a sadašnjeg nadređenog takav poziv ne iznenađuje.

Kako pripremiti popis preporučitelja

Odjeljak je zamijenio zaseban dokument, pripremljen unaprijed i poslan na zahtjev. Vodič BLS-a opisao ga je 2009., a oblik se jedva promijenio: „Popis preporučitelja sadrži ime, radno mjesto, adresu ureda i broj telefona troje do petero ljudi koji poznaju vaše sposobnosti.“ Na vrh dolaze kandidatovo ime i kontaktni podaci, u istom obliku kao u životopisu. U praksi je adresu ureda zamijenila e-mail adresa, a vrijedi dodati i redak o odnosu, jer osoba koja zove mora znati odakle svaki preporučitelj poznaje kandidatov rad.

Tri imena sigurna su mjera: OPM preporučuje da poslodavac kontaktira barem tri osobe, a vodič BLS-a predlaže tri do pet. Najkorisniji su ljudi koji su nadzirali kandidatov rad, a OPM-ova definicija preporučitelja obuhvaća i kolege i podređene „koji poznaju kandidata i radili su s njim“. Kandidat čiji sadašnji poslodavac ne zna da traži posao može izostaviti sadašnjeg nadređenog i to napomenuti.

Svaka osoba na popisu trebala bi pristati da bude ondje, što ističe i vodič BLS-a, a UseResume ima zaseban vodič o tome kako nekoga zamoliti za preporuku, s primjerima teksta zamolbe. Kada poslodavac doista zatraži popis, korisno je istoga dana obavijestiti svakog preporučitelja i poslati mu oglas za posao i aktualni životopis, kako bi ono što kaže odgovaralo onome što je poslodavac pročitao.

Prostor na dnu stranice

Ostaje dno životopisa, gdje je pitanje i počelo. Redak može otići, a ono što ga zamijeni treba biti nešto što poslodavac može iskoristiti: certifikat, jezik, još jedan rezultat s posljednjeg posla. Vodič o tome što treba sadržavati koji odjeljak životopisa bolji je izvor ideja za te retke od starog predloška.

Za kandidata u Sjedinjenim Američkim Državama, dakle, imena ne idu u životopis, a ne ide ni obećanje da će ih dati. Iznimke su oglas koji ih traži, akademski CV, ime koje će čitatelj prepoznati i zemlje u kojima se redak o preporučiteljima još očekuje. U svakom slučaju prava se priprema odvija drugdje: troje ljudi koji su pristali govoriti, popis spreman za slanje i poruka svakome od njih kada stigne zahtjev. Poslodavci će preporuke zatražiti kada budu blizu odluke, a to je pravi trenutak da ih dobiju.

Kako pomaže UseResume

Brisanje odjeljka s preporukama oslobađa nekoliko redaka, a teži je dio popuniti ih nečim boljim. UseResume je, za razliku od chatbota opće namjene, napravljen upravo za taj posao. Stari životopis možete uvesti kao PDF ili Word datoteku, a AI alat za izradu životopisa preformulira sažetak, natuknice i vještine u predlošku sa standardnim naslovima. Zalijepite opis posla i alat će prilagoditi životopis oglasu, uz prikaz ključnih riječi iz oglasa koje se podudaraju i onih koje nedostaju.

Provjera životopisa zatim rezultat ocjenjuje od 0 do 100 kroz 37 provjera i navodi što prvo treba ispraviti. Svaku verziju možete spremiti zasebno, po jednu za svaki posao na koji se prijavljujete, i preuzeti kao PDF.

Izradite korisnički račun i iskoristite taj prostor bolje.